Naziv filma: GOLI OTOK
English Title: BARE ISLAND
Tehnički detalji
Format: HD CAM (HDTV)
Ratio: 16/9
Godina proizvodnje: 2012
Trajanje: 51 min
Redatelj: DARKO BAVOLJAK
Scenarij: DARKO BAVOLJAK, PETAR VUJAČIĆ
Kamera: DARKO BAVOLJAK
Montaža: VIŠNJA SKORIN
Glazba: STANKO JUZBAŠIĆ
Dizajn zvuka: STANKO JUZBAŠIĆ
Producent: DARKO BAVOLJAK
Produkcijska kuća: ART DE FACTO
SINOPSIS
KRATKI
Film Goli otok tematizira logor na istoimenom otoku na Hrvatskom primorju za vrijeme trajanja sukoba Tito-Staljin od 1949.-1955. godine. Rekonstrukcija života u logoru i metoda političkog preodgoja tzv. informbirovaca, temelji se na svjedočanstvu logoraša Alfreda Pala dok riječ generala UDB-e Jove Kapičića daje udbin pogled na logiku i motive stvaranja Golog otoka. Film donosi na svijetlo dana i niz neobjavljenih dokumenata jugoslavenski tajnih službi koja
rasvjetljavaju posljedice sukoba Tito –Staljin po uhapšene informbirovce. Tendencija filma je prikazati Goli otok iz više kutova, i smjestiti ga tadašnji vremenski, politički i ideološki kontekst.
SINOPSIS
DUŽI
GOLI OTOK
Otok na ubavom Hrvatskom primorju za vrijeme trajanja sukoba Tito – Staljin (1949.-1955.)
pretvara se u otok eksperimenta u preodgoju i preoblikovanju protivnika režima – postaje mjesto ne-vremena, ne-postojanja, mjesto zaborava, mjesto brisanja i poništavanja, potpuno nenamjerno opravdavajući svoje ime – Goli otok. Usprkos ondašnjem jugoslavenskom socijalizmu ‘s ljudskim licem’, usprkos raskolu s Informbiroom i Istočnim blokom, jugoslavenski režim zadržava neke njihove ‘tradicije i navade’ te se tim ‘tehnikama’ obračunava sa ‘staljinistima’. Rekonstrukcija života i metode političkog preodgoja informbiroovaca temelje se na svjedočanstvima bivšeg logoraša, slikara i grafičara Alfreda Pala, dok riječi generala UDB-e Jove Kapičića pružaju ‘službeni’ pogled na logiku i motive stvaranja Golog otoka. Tu je i treći lik, kažnjenik Milovan Zec, koji postoji samo po zapisima iz do danas neobjavljenih policijskih dosjea, koji pak otvaraju uvid i mogućnost rekonstrukcije ‘odgojnih’ metoda, i otkrivaju dvojbe i psihološke profile proizišle iz tog vremena. Ta tri lika,
suprotstavljeni, ne-suprotstavljeni, poričući i potvrđujući jedni druge svojim riječima gotovo da uspijevaju oblikovati dramaturšku shemu tragedije – iskaz žrtve (Pal), povijest krvnika (Kapičić) i kor (Zec), onijemio, mrtav, izbrisan, koji postoji samo po zapisanim riječima, za koje je potpuno nevažno, za njega kao i za sadašnjost jesu li one istinite ili je riječ o još jednom slučaju montiranja povijesti, što još više naglašava neumitnost sudbine logoraša i njihovu posvemašnju nemoć da se bore protiv ‘bogova’ tadašnje pravde i sistema – naime, povijest pišu preživjeli pobjednici. Gotovo sukladno tomu, i danas vlada zid šutnje koji velikim dijelom onemogućuje svako podrobnije povijesno i drugo istraživanje tog dijela povijesti, stoga ovaj film dramaturgijom ‘više kutova’ pruža rijetko vrijedan uvid u onodobni politički i ideološki kontekst – ovi krajevi naime, ‘blagoslovljeni’ su raznorodnim i šarolikim bremenima – kolektivnom krivnjom koja neumitno vodi ka potrebi i pokušajima raščišćavanja s prošlošću, kao i kolektivnom memorijom straha (ovi krajevi stvarno se imaju koječega sjećati) – pamćenje straha ovdje započinje strahotama Golog otoka i neizravno dodiruje povijesni raspon sve do raspada Jugoslavije i krvavog rata koji je od 1990. (neslužbeno) bjesnio ovim krajevima sve do 1998. Goli otok sad je pust, jalov, nijem; ničija zemlja na kojoj pasu ovce, šibana vjetrom i morem, spomenik besmislu, sjećanje na strahote koje (dokazano) može biti dvojake naravi – sjećanje krvnika i sjećanje žrtve.
Comments
Comments are disabled for this post.